Svoje istraživanje temeljila je na razgovoru s ljudima kojima je profesija stalni kontakt s pacijentima koji boluju od neizlječivih bolesti. Razgovarala je i s ljudima koji su proživjeli kliničku smrt i vratili se na ovaj svijet.
Patricia je otkrila kako 72 sata prije nego će umrijeti, ljudi počinu pričati o nekim neobičnim stvarima – o putovanjima, kako ne mogu naći cipele, da žele ići svojoj kući, a već su kod kuće… Zapravo imaju vizije o putovanjima, osjećaju da idu nekamo.
- Moja sestra je oboljela od raka dojke i dok je ležala na samrti uporno je ponavljala: “Ne znam kako otići”, a spominjala je i neke “nesretne stjuardese” – prisjetila se Patricia.
Bolničarka Maggie Kalanan iz Centra za palijativnu skrb u SAD-u ispričala je kako je imala jednog pacijenta koji je umirao od raka gušterače i pred smrt ju je pitao “Zna li moja žena sve vezano za putovnicu i karte?”.
Ova medicinska sestra kaže kako je bila uz stotine pacijenata koji su umirali te da se njihove vizije o putovanju ne mogu pripisati slučajnosti. Ljudi pred smrt kao da dobiju osjećaj da nekuda idu.
Znaju viđati preminule članove obitelji
Mnogi ljudi su oko sat vremena prije smrti znali vidjeti drage ljude koji su davno umrli, a to što su vidjeli nije ovisilo o tome jesu li primili neki lijek ili ne, pokazalo je to istraživanje dvojice psihologa, dr. Karlisa Osisa i dr. Erlendura Haraldsona sa Islandskog sveučilišta.
Među tim ljudima bila je i 84-godišnja pacijentica Audrey Scott koja je umirala od raka. Ona je pričala da joj u posjet dolazi njezin posvojeni sin Frankie koji je zapravo umro prije nekoliko godina. Rekla je da uđe u sobu i sjedi mirno pored nje u fotelji, prenosi portal Atma.
Izvor: atma.hr
0 komentari:
Objavi komentar